utorak, 07.09.2010.
ja nosim cizme skitaljke, mene je tesko voliti
U postu ispod smo se lijepo popricali i prodiskutirali, i ono sto je sasvim jasno je da niko od nas nije promijenio misljenje na osnovu onoga sto je drugi rekao. No, i to je ok.
Jedino sto mi u tome svemu ima smisla je stih koji mi se par dana vrti u glavi:
“Ne lomite mi bagrenje,
bez njih ce me vetrovi oduvati...”
Mene su vetrovi oduvali, kao izbjeglicu iz ocaja, u bijeli svijet.
Jednom kada si izbjeglica, postajes lak plijen. Nisi ravnopravan, konfuzan si i ranjiv. Kako su ti limitirane mogucnosti jer si stranac, tako padas kao lak plijen “svojim” ljudima. Neki od njih su predatori koji zrtve nalaze medju “svojima”, i prije ili kasnije, nadjes se na pucini, sjeban, izjeban, sam.
Razlika izmedju izbjeglice i migranta je velika. Dok migrant ide negdje jer mu je ljepsa klima, ili bolja zarada, on se uvijek moze vratiti u svoju zemlju. Izbjeglica nema vise zemlju, ili je ista izmolestirana do neprepoznatljivosti, pa se on i nema gdje vratiti.
Ostaje zauvijek ploviti na pucini na milost i nemilost vjetrovima.
Pa je zato dobro da se ja vjetrova ne bojim.
Danas je godisnjica jednog tuznog aspekta izbjeglicke price. No, kad se sve sabere i oduzme, balans je vise nego pozitivan.
Nedam se, nikad mi u krvi nije bilo da se predam, da mahnem bijelom zastavom i odem u ruke neprijatelju. Borila sam se kao zvijer, na mahove, klonula duhom, na mahove, a danas planiram kupnju bijelih kauceva za dnevnu sobu. Bijeli kaucevi nisu bijele zastave, a i neprijatelji su daleko, skoro kao da pripadaju nekom proslom zivotu kojeg se sjecam malo bolje nego sto bih volila ali losa sjecanja blijede, dok se ona lijepa vracaju.
Kao na primjer, ruzicnjak moje bake u Folnegovicevom naselju.
U stvari, jedna posebna ruza. Zuta sa ruzicastim laticama izvana, kao da je neko uzeo cvijet i napravio ga od tihe vatre. Od zalaska sunca nad pucinom.
A miris, kao ratluk, domaci, sladak, plemenit parfem najljepseg cvijeta.
Prosli tjedan, dobila sam tu identicnu ruzu, u velikoj tegli za vrt, na poklon. Tek danas se potpuno otvorila i da, to je ta ruza. Ista. Kao sto sam se i nadala.
Prvi cvijet poklanjam sebi, a sve ostale vama koji imate priliku i potrebu stati na tren i mirisati ruze koje vam se nadju uz put.
- 04:30 -
nedjelja, 05.09.2010.
u zastavu te ljubim
UPOZORENJE: this post contains upsetting images
Ne mogu se ne osvrnuti na ovo rezanje zastave, izgleda da moji snovi, u stvari nocne more, nisu slucajnost.
Zli ljudi pjevaju nasu himnu dok u isto vrijeme garantiraju “da ce se opet uskoro ici u rat” zbog rezanja tkanine koja je eto jebenim slucajem zvrsila kao hrvatska zastava (big fucking deal, dezen engleske zastave stoji i na gacama, taman mazi i grije spolovila i guzice, pa sto? Jebla vas zastava da vas jebla, vas kojima vise znaci taj komad tkanine od tisuca ljudskih zivota, sram vas bilo)
Uglavnom, prosli tjedan budim se iz nocne more i jasno, kao dan, u glavi mi stoji jedan paradoks.
Prvo sam se zapanjila da mi nikad to prije nije palo na pamet jer je jebeno ocigledno, a onda sam razmisljala malo o tome, i sada da pitam, ima li neko od vas mozda objasnjenje za ovaj paradoks, koji ima veze sa zastavama posredno, tako sto je rezultat tog paradoksa upravo proliferacija zastava pogotovo na spornim podrucjima, cak do te mjere da je na mom otoku traktor koji navaza smece imao u sebe zapiknutu zastavu, sto ja ipak smatram skrnavljnjem, a moja susjeda - domoljubljem.
Pa da vidite kako je sve relativno.
Elem, paradoks koji mi je bio na pameti po budjenju :
a) HDZ je uveo mantru u Hrvatsku kako je vodio “rat protiv agresora” kada se Hrvatska odlucila otcijepiti iz suverene drzave Jugoslavije.
Tada je JNA, vojska te suverene drzave, isla zaustaviti odvajanje - aka. "zastititi granice", sto je Hrvatska proglasila agresijom na sebe.
b) U suverenoj, novonastaloj Hrvatskoj, dio teritorije se htio otcijepiti, po istom principu kao sto je malo ranije Hrvatska odlucila proglasiti nezavisnost.
No, sada to, odjednom, nije “oslobodilacki rat” nego opet - agresorski, tj, opet Hrvatska vodi rat protiv agresora ali sada je Hrvatska u identicnoj poziciji kao sto je bila Jugoslavija i JNA kada se Hrvatska odcijepljivala - Hrvatska je krenula u rat da "zastiti granice".
c) Kako je moguce da u bilo kojoj ulozi da je, ulozi otcijepljivaca ili ulozi zastitara granica, Hrvatska sebe proglasava oslobodiocem a drugu stranu agresorom, i mi to kao papagaji ponavljamo vec 20 godina?
U svakom slucaju, kad citam postove ostrascenih huskaca, koji zbog jedne razrezane zastave garantiraju svima nama jos jedan rat, i to uskoro, dodje mi zlo.
I pitam se, sto zastava misli o svemu tome... Da li joj je draze da ju umjetnik razreze u performansu, ili da se vijori zapiknuta u hrpu smeca?
- 20:45 -
subota, 04.09.2010.
multiple personality
Razna pitanja mi se vrzmaju po glavi u zadnjih tjedan dana. Ovo je vrijeme kada svake godine podvucem crtu i okrenem se unazad, izanaliziram gdje sam. Onda obratim paznju na to kako dozivljavam ovo za mene komplicirano vrijeme koje traje oko mjesec dana, najcesce zadovoljna da ga podnosim lakse nego prethodne godine. I onda kontempliram sto zelim vidjeti kad se ovako osvrnem slijedece godine.
Nekako, zavijem se u tisinu. Postane mi tesko razgovarati. Tipkati, citati, pisati i nije toliko problem, ali ispustanje glasova u cilju kompleksne komunikacije - neda mi se. Nekako, nemam zelje nista nikom reci. Da mogu proci nezapazeno, i da se niko ne sablazni na moje ponasanje, upirala bih prstom i klimala glavom. Kad bolje razmislite, i ne treba nam puno vise da bismo efektivno komunicirali taj neki minimum.
Nisam tuzna, samo malo onako, “stunned” ne znam kako se to kaze na nasem. Zapanjena? Mislim da je to dobra rijec za opisati ovaj osjecaj.
Uglavnom, da se vratim na misli koje se vrzmaju. Intenzivno sanjam, uglavnom nocne more, i budim se sa najbizarnijim mislima i sjecanjima, pitanjima.
Bas prije neki dan, probudih se sa sjecanjem na moru, ja kao u amfiteatru u Puli, ali one stepenice su fakat bile nesto male, uske. I moj stari je tu, nije da pomaze ili odmaze, on je jednostavno tu. Nesto stoji i kokodace, ne slusam ga. Uglavnom, pokusavam spavati na tim stepenicama i svako malo op - padnem u rupu. A rupa i nije tako losa rupa, as far as holes go - velika, osuncana, suha, onako lijepa smedja zemlja, korijenje drveca se vidi. I tako ja padnem u rupu, i okrenem ocima kao “jebote, opet se moram vadit iz ove rupe” i krenem gore, vratim se na stepenice, stari i dalje nesto trkelja (nije ni primjetio cijelu epizodu s rupom) i taman legnem onako na bok, taman da zaspem op - padnem opet u rupu i tako u krug.
Onda drugi dan, sanjam da mi je djed ostavio dijamante, nebrusene, i tek smo ih sada nasli, u vrijednosti od 10 milijuna eura. Ostavio ih je meni da ih raspodijelim. I tako gledam te dijamante i racunam, ako bih svima, mami i ujaku, pa necaku i necakinji, pa mojim sestrama dala po milijun, meni ostane 4. Onda privremeno odlucim dati po 2 milijuna mami i ujaku, onda meni ostane 2, ali se opet predomislim , i da ne duzim, na kraju se odlucim da bi najvjerojatnije djed htio da ja zadrzim 4 milijuna, jer ipak, ostavio ih je meni, mogla sam im nista ne dat, lol.
Zidovka u meni nikada ne spava...
I onda, da vas ne gnjavim mojim glupim snovima (a tek da cujete one politicke, lol, bez sumnje cut cete ih ali ne danas), razmisljam si nesto, tko smo mi u odnosu na razne ljude i razne situacije.
Recimo, moj posao je takav da se tu jako malo svoje licnosti smije unijeti. Primarni zadatak je biti snazan, odlucan, nepogresiv, pun razumijevanja. Da li me boli glava, ili me nesto muci, ja padam na ispitu ako to pokazem. Na poslu, ja sam jedna osoba koja je sazdana samo od profesionalnosti i samo moje dobre strane, koje doprinose poslu, se smiju pokazati. Moje strpljenje je bezgranicno, kao i energija. Neko tko me zna samo poslovno, u stvari nema pojma tko sam ja, jer ja taj poslovni “sesir” skinem cim krenem kuci i postajem nesto vise a nesto manje od one koja je radila. Zbog ogromne energije koje mi posao zahtijeva, jedini nacin da opstanem je da jasno razdvojim posao i privatni zivot.
No, neki ljudi su nerealni, a neki nezajazljivi. Prije 30 - 40 godina, ljudi koji su se bavili mojim poslom su kao prvo mahom bili muskarci, a kao drugo, sve im je bilo rijeseno - od ciscenja i pranja, familije, obaveza, novca, nista se nisu morali brinuti. Imali su cak i sluzavke, ne samo kuci nego i na poslu, cim bi usli u svoj prostor, docekala ih je kava, novine, oko njih je bila struktura ljudi koji su ih branili od previse posla, i najcesce su ih svi oslovljavali sa “gospodine”.
Danas, moj posao je isti ali i tezi. Od mene se ocekuje da reagiram u sekundi, jer danas ono sto ja na poslu mogu napraviti je puno vise nego sto je doticni gospodin nekad mogao. Dok se njegov posao sastojao od, uglavnom, drzanja ruke ljudima, moj je puno vise proaktivan, efektivan, definitivan. S druge strane, ja sam puno losije placena, mene niko ne posluzujue i umjesto da me struktura brani od prevelikog posla, ta struktura jos i svoj posao prebacuje na mene. To je jednostavno realnost mog posla.
No, ja i dalje moram imati beskrajno strpljenje, stovise, ja moram pokazivati puno vise razumijevanja za ljude od “gospodina” jer znamo da je bahato ponasanje kakvo su “gospodini” nekada imali, danas neprihvatljivo.
I sve to je ok, ali taj “gospodin” nikad nije skidao sesir posla jer mu je taj sesir omogucavao konstantne privilegije i brigu o njemu, dok ja ako ne skinem taj sesir povremeno, to znaci da cu imati konstatne ogromne zahtijeve na moje znanje, energiju i vrijeme.
Ogromna razlika i razlog zasto ja redovitio skidam taj sesir.
No, ljudi su nekako navikli na tu “gospodu” koja vise ni ne postoje osim u glavama obicnih ljudi, koji na konto toga, postavljaju zahtijeve na nas van radnog vremena i ne razumiju zasto je neophodno da me odredjen broj sati u danu jednostavno neciji problem ne zanima. Tj. ponekad me i zanima ali moram se kontrolirati, i praviti da me ne zanima, inace cu izgoriti od posla.
A jos su i najgori oni koji misle da imaju pravo opterecivati me poslom i van mog radnog vremena, pa idu okolo i sude o meni profesionalno na osnovu mog ponasanja van posla.
Budale.
Imam utisak da sto vise radimo, sto su nam poslovi kompliciraniji, tezi i vise zahtijevni, sto imamo vise interesa, hobija, krugova prijatelja i uloga u drustvu, to imamo vise razloga i potrebe kompartmentalizirati svoju licnost.
Sto ne znaci da ja nisam i ova na blogu i ona na poslu i ona sa prijateljima sa Univerziteta i ona pred susjedom i ona pred mojim prijateljima umjetnicima, jednostavno, ja sam sve to odjednom, ali je nemoguce manifestirati sve to odjednom svim tim ljudima, tijekom svih tih aktivnosti.
No sa licne tocke gledista, moja poslovna Ja prozivljava situacije i sa tocke gledista moje umjetnicke ja, takodjer moja Ja sa susjedom sagledava medjuljudske odnose i kroz oci moje Ja sa prijateljima sa Univerziteta, i tako dalje.
Neki ljudi imaju puno manje verzija sebe jer su im zivoti, zahtijevi i zanimanja jednostavniji. Recimo moja susjeda radi na poslu koji je relativno jednostavan i nezahtijevan, ali potpuno odgovara njenoj licnosti koja voli spremati, brinuti se za druge, naredjivati ljudima i slicno. Ona dodje kuci s posla i odmah pocne tako sredjivati i svoj zivot (i muza, i familiju). Ona zvuci potpuno identicno na telefonu kad prica sa svojim poslom kao i kad prica sa mamom ili prijateljicama. Naravno, kad ide na party, podmladi se, opusti se malo vise nego obicno, kad se napije, to trebate vidjeti jer je jako smijesno, ali sve u svemu to je to. Ona nema hobije nikakve, jednostavno zivi na relaciji kuca - posao - familija, sad je trudna, no preokupacije su joj uvijek iste.
E sad, neki ljudi u poziciji moje susjede ne mogu ni shvatiti kako neko moze obavljati puno kompleksniji posao i imati puno kompleksniji drustveni zivot, i imati nekoliko strastvenih hobija odjednom. Moja susjeda to kuzi jer nema izbora - zna me iz grada, sa posla, i redovito na poklon za Bozic dobiva razne rezultate mojih hobija, ali kad vas ljudi ne poznaju dovoljno dobro, vrlo cesto svoje limitacije projiciraju i na vas i zamisljaju da vodite neke duple zivote, da se pretvarate, da vas nije briga i slicno, jer jednostavno ne mogu razumjeti da za sve postoji mjesto i vrijeme i da su sa svojim zahtjevom i ocekivanjima jednostavno potrefili vasu pogresnu Ja.
E, da, ovo je 333-ci post na mom blogu, a 3 is my lucky number :D
ps. Novi recepti za Cevape u somunu i Francuski tost sa borovnicama
- 13:50 -
